Zapaljenja limfnih čvorova vrata (Lympadenitis)
Nespecifična zapaljenja limfnih čvorova vrata
Klinička slika nespecifičnog zapaljenja limfnih čvorova vrata
Dijagnostika nespecifičnog zapaljenja limfnih čvorova vrata
Diferencijalna dijagnostika nespecifičnog zapaljenja limfnih čvorova vrata
Terapija nespecifičnih zapaljenja limfnih čvorova vrata
Specifični limfadenitisi vrata
Tuberkulozni limfadenitis
Klinička slika tuberkuloznog limfadenitisa
Dijagnostika tuberkuloznog lifadenitisa
Diferencijalna dijagnostika tuberkuloznog lifadenitisa
Terapija tuberkuloznog limfadenitisa
Toksoplazmoza (toxoplasmosis)
Klinička slika toksoplazme
Dijagnostika toksoplazmoze
Terapija toksoplazmoze
Lajmska bolest
Klinička slika lajmske bolesti
Dijagnostika lajmske bolesti
Terapija lajmske bolesti
Apscesi vrata
Klinička slika kod apscesa vrata
Dijagnostika apscesa vrata
Terapija apscesa vrata
Zapaljenja limfnih čvorova vrata (lympadenitis)
Svi upalni procesi limfnih čvorova vrata mogu se podeliti na nespecifične i specifične.
Nespecifična zapaljenja limfnih čvorova vrata
Imaju dva pika pojavljivanja. Jedan je do desete godine života, vezan za česte upale gornjeg aerodigestivnog trakta, kojem su manja deca izložena.
Drugi se javlja kod starijih, između pedesete i sedamdesete godine života, usled nastajanja metastatskih proceas u limfnim čvorovima vrata.
Upravo reakcija i uvećanje limfnih čvorova jedne funkcionalne jedinice može da ukaže na mesto lokalizacije primarnog procesa u predelu glave i vrata.
Uzročnici su bakterije, virusi (coxsackie, adenovirusi, influenza, parainfluenza, citomegalovirus, Epstein Bar virus), protozoe (toxoplasma). Reaktivno izmenjeni i uvećani limfni čvorovi mogu biti prisutni i nakon što se sanira primarno mesto infekcije.
Klinička slika nespecifičnog zapaljenja limfnih čvorova vrata
Klinički se zapaljenje limfnih čvorova manifestuje akutnim, bolnim uvećanjem limfnog čvora.
Ukoliko je čvor u blizini kože, javlja se crvenilo, otok kože kroz koju, u slučaju kolikvacije, sadržaj može spontano da secernira.
Dijagnostika nespecifičnog zapaljenja limfnih čvorova vrata
Kliničkim pregledom se uočava inflamacija primarnog mesta iz kojeg se drenira limfa u odgovarajuće limfne čvorove. Palpatorno se uočava tumefakcija, bolna na palpaciju, različite veličine.
U slučaju kolikvacije i apscediranja, prisutna je fluktuacija.
U krvnoj slici se registruje porast leukocita i ubrzana sedimentacija eritrocita.
Diferencijalna dijagnostika nespecifičnog zapaljenja limfnih čvorova vrata
Kod osoba starijih od 40 godina svako uvećanje limfnih čvorova u vratu prvo pobuđuje sumnju na metastaze malignih procesa jer se one nalaze kod oko osamdeset posto slučajeva. Kod mlađih osoba čeći su inflamatorni procesi.
Terapija nespecifičnih zapaljenja limfnih čvorova vrata
Kod akutnih limfadenitisa indikovana je antibiotska terapija, analgetici i posebno sanacija primarnog ishodišta infekcije.
U slučaju apscediranja nije dovoljno samo primena visokih doza antibiotika širokog spektra.
Potrebna je incizija i drenaža procesa uz antibiotsku terapiju. Pri hirurškoj intervenciji treba uzeti bris iz kapsule procesa, a sve tkivo poslati na patohistološku analizu.
Kod virusnih limfadenitisa, uvećanje vratnih limfnih čvorova može dugo da perzistira, i više godina, bez kliničke simptomatologije. Potrebne su redovne kontrole. Ponekad je potrebno uraditi punkcionu biopsiju.
Vodeći znak kod HIV infekcije je upravo uvećanje vratnih limfnih čvorova.
Specifični limfadenitisi vrata
Tuberkulozni limfadenitis
Primarni kompleks koji podrazumeva primarnu afekciju u predelu orofarinksa, limfangitis i vratni limfadenitis je danas vrlo redak.
Obično su limfni čvorovi vrata sekundarno zahvaćeni u okviru hematogene diseminacije nakon primoinfekcije.
Zbog toga se tuberkulozni limfadenitis javlja u kasnijem dobu, nakon dvadesete godine života. Pad životnog standarda, loši socioekonomski uslovi i loša ishrana utiču na porast broja obolelih. Izvor infekcije su osobe sa aktivnom tuberkulozom ili zdrave osobe ali pozitivne na tuberkulin.
Kalcifikovani limfni čvorovi nisu indikator zalečenja procesa jer bacil tuberkuloze može decenijama preživeti u kazeumu ili u centru kalcifikovanog limfnog čvora.
Klinička slika tuberkuloznog limfadenitisa
Pojava asimptomatskog uvećanog limfnog čvora na vratu, često na atipičnom mestu, kao što je zadnji trigonum vrata, koji je bezbolan uz relativno očuvano opšte stanje bolesnika je znak specifičnog zapaljenja. Pored solitarnih, bolest može biti i multipla, mada uz tuberkulozni proces u jendom limfnom čvoru ide i reaktivno uvećanje okolnih limfnih čvorova bez prisustva bacila. Kod bolesnika to može biti jedino aktivno žarište procesa, ali isto tako može pokazivati znake aktivne tuberkuloze sa kašljem, ispljuvkom koji može biti sukrvičav ili se javljaju tegobe od strane drugih organa (pre svega bubrega).
Dijagnostika tuberkuloznog lifadenitisa
Važni su anamnestički podaci o postojanju tuberkuloze u porodici, o socioekonomskom statusu pacijenta. Radiografija pluća ukazuje na stare kalcifikovane ili sveže tuberkulozne procese. Radi se intrakutani tuberkulinski test.
Po pravilu se vrši ekstirpacija limfnog čvora i histološka pretraga.
Diferencijalna dijagnostika tuberkuloznog lifadenitisa
Kako kod trinaest posto bolesnika sa dokazanom tuberkulozom u limfnim čvorovima vrata nije dokazan prices, dijagnostiku treba usmeriti ka brojnim drugim patološkim procesima koji pogađaju i limfne čvorove vrata kao što su metastaze malignih procesa, Hočkinova bolest, ne Hočkinov limfom, kongenitalne ciste, benigni tumori, sijaloadenitisi.
Terapija tuberkuloznog limfadenitisa
Lečenje tuberkuloznog limfadenitisa vrada spada i dalje u domen pulmologa. Terapija počiva na primeni antituberkulotika kroz duži vremenski period.
Toksoplazmoza (toxoplasmosis)
Uzročnik je Toxoplasma gondii koja u organizam dospeva pri upotrebi nedovoljno pečenog svinjskog mesa ili kontaktom sa mačijim izmetom.
Kako su antitela na toksoplazmu nađena u visokom procentu kod zdravih osoba (70 posto) smatra se da je veliki broj postnatalnih infekcija bez simptoma.
Klinička slika toksoplazme
Kongenitalne infekcije toksoplazmozom dovode do pojave hidrocefalusa, horioretinitisa, intracerebralnih kalcifikacija.
Urođena gluvoća može biti vezana u vezi sa ranom infekcijom toksoplazmom.
Infekcija toksoplazmom u kasnijem životnom periodu daje simptome slične prehladi sa manjim supfebrilnim temperaturama.
Značajan klinički znak je pojava limfadenitisa u nuhalnom predelu, retroaurikularnom, jugularnom lancu limfnih čvorova, supraklavikularnim limfnim čvorovima, ali i aksijalnim i ingvinalnim. Hronična forma bolesti kod odraslih može izazvati glavobolje ili očne probleme.
Dijagnostika toksoplazmoze
Anamnestički podatak o kontaktu sa životinjama može biti od koristi u akutnoj formi bolesti.
Serološka ispitivanja kombinovana sa histološkom pretragom izvaženih limfnih čvorova daje mogućnost dijagnostike toksoplazmoze. Od specifične dijagnostike koriste se serološki testovi: Sabin Feldmanov, imunofluorescentni test i reakcija vezivanja komplementa.
Kod histološke pretrage izvađenog limfnog čvora uočava se Piringer Kuhinkin sindrom.
Epiteloidna ćelijska reakcija limfnog čvora bez nekroze i argirofilne granule u protoplazmi ćelija retikuluma.
Terapija toksoplazmoze
Koriste se antibiotici, sulfonamidi.
Lajmska bolest
Kako je krpelj (Ixodec ricinus) visoko rastrostranjen u stočarskim predelima, kontakt ljudi sa njima je relativno čest (profesionalno kod osoba koje rade, brojni izletnici i turisti na livadama, u poljima). Uzročnik lajmske bolesti je bakterija Borella Burgdorferi, koja u organizam čoveka dospeva ubodom krpelja.
Klinička slika lajmske bolesti
Karakterističan klinički znak bolesti je bol na mestu uboda krpelja sa pojavom migrirajućeg eritema i limfadenitisom. Pareza nervusa facialis po perifernom tipu javlja se kod 60 posto slučajeva. U kasnijoj fazi bolesti javlja se nurološka simptomatologija u vidu meningipoliradikulitisa.
Dijagnostika lajmske bolesti
Serološko ispitivanje specifičnih antitela u krvi ili cerebrospinalnoj tečnosti kazuje na Borellu.
Terapija lajmske bolesti
Visoke doze penicilinina ili tetraciklina daju dobre rezultate u lečenju lajmske bolesti.
Apscesi vrata
Apsces se definiše kao vidljivo i palpabilano zapaljensko oticanje mekog tkiva koje sadrži organičenu kolekciju gnojnog materijala.
Prostor između površinskog i srednjeg lista fascije dole se završava kao suprasternalni, a prostor između srednjeg i dubokog lista fascije se završava u zadnjem gornjem medijastinumu u visini torakalnog pršljena. Ovo je od velikog značaja za puteve širenja gornjeg procesa prema medijastinumu.
Vrat, kao struktura u neposrednom kontaktu sa usnom dupljom i ždrelom, a i zbog bogastva limfnih čvorova, povremeno je sedište gnojnih zapaljenskih pricesa čija incidencija nije ni približna icidenciji zapaljenja bliskih okolnih struktura i organa.
Apscesi vrata se javljaju u svim uzrastima.
Apscesi vrata se dele na površinske i duboke.
Površinski apscesi su smešteni između platizme i površinske fascije vrata i nastaju od karbunkula i furunkula ili kao komplikacija neke od operacija na vratu, odnosno nekrozom upalno izmenjenog čvora na vratu.
Duboki apscesi vrata lokalizovani su ispod površinske fascije vrata, idu sa mnogo težom kliničkom slikom koja može biti dodatno komplikovana ukoliko zapaljenski proces zahvati velike krvne sudove vrata, organe, a zbog komunikacije prostora između srednje i duboke fascije vrata sa medijastinumom mogu nastati medijastinitisi koji idu sa visokim mortalitetom.
Uzroci apscesa su gnojna zaplajenja okolnih struktura glave i vrata. Smatra se da najveći broj apscesa nastaje kolikvacijom inflamatorni promenjenih limfnih čvorova vrata, mada je u jednom broju slučajeva teško utvrditi uzrok nastanka.
Klinička slika kod apscesa vrata
U kliničkoj slici, koja zavisi od vrste uzročnika, lokalizacije, opšteg stanja organizma i njegovih odbrambenih sposobnosti dominira slabost, malaksalost, temperatura, lokalno crvenilo, otok, bol, tumefakcija u vratu koja fluktuira, ponekad krepitacije usled nakupljanja gasnih kolekcija.
Bolest ne ide uvek sa visokom temperaturom!
Kod hroničnih apscesa dolazi do lokalizovanja procesa od strane organizma sa stvaranjem debele raktivne kapsule, te su ti bolesnici afebrilni. Smastra se da je trećina bolesnika sa apscesom vrata bez temperature.
Kod dece oko 5 posto ne razvija temperaturu.
Leukocitoza najčešće prati pojavu apscesa vrata, ali je porast sedimentacije (odnosno ubrzanje sedimentacije) više u korelaciji sa težinom kliničke slike i veličinom lokalnog procesa nego porast broj leukocita.
Dijagnostika apscesa vrata
Ultrasonografija vrata predstavlja vrednu dijagnostičku metodu za praćenje bolesnika pre apscediranja, u stanju ograničene upalne promene u vratu, a što je posebno važno, utvrđivanja momenta nakupljanja gnojne kolekcije, koja je i prava indikacija za hiruršku intervenciju.
Nativni radiografski snimak vrata kod pojave gasa u vratu jasno ukazuje na njegovo prisustvo.
Kompjuterizovana tomografija i magnetna rezonancija ukazuju na morfološke karakteristike zapaljenja.
Bris treba uzimati iz kapsule patološkog procesa i zasejati unutar 30 minuta od uzimanja na podloge za izolovanje aerobnih i anaerobnih bakterija.
Staphylococcus aureus, beta hemolitički Streptococcus, Clostridium species, Bacteroides species, Peptostreptococcus species, Fusobacterium species, smatraju se najčešćim uzročnikom inflamacije.
U ustima je odnos anaerobne prema aerobnoj flori deset na prema jedan, a upravo su ti anaerobi česti uzročnici, sinusitisa, hroničnih otitisa, mastoiditisa, parotitisa, postoperativnih infekcija koje predstavljaju ulazno mesto infekcije.
Terapija apscesa vrata
Terapija posebno rizična kategorija su dijabetičari zbog loše periferne cirkulacije.
U terapiji se koristi hirurška incizija i drenaža apscesa uz primenu antibiotika širokog spektra i antibiotika za anaerobne uzročnike infekcije. Sama antibiotska terapija ima malo efekta jer se baktericidna koncentracija antibiotika u šupljini ispunjenoj gnoje, u kojoj nema cirkulacije, teško positže.
Manje gnojne kolekcije se mogu lečiti aspiracijom gnojnog sadržaja iz apscesne šupljine. I pored antibiotsko hirurške terapije, apscesi vrata su i dalje bolest sa određenim mortalitetom, oko 15 posto.