Nespecifični akutni ezofagitis
Vrlo retko izolovano oboljenje sluznice jednjaka.
Obično je udruženo sa drugim patološkim procesima koji predisponiraju zapaljenje sluzokože kao što su stenoze jednjaka, divertikulumi, ahalazija, prezbiezofagus, refluks ezofagitis, trauma.
Ulcerativni ezofagitis
Ukoliko se progutaju sa dovoljno vode, određeni lekovi u formi tableta, dražeja ili kapsula (prepoarati gvožđa, tetraciklini, aspirin, ibuprofen i drugi) mogu izazvati promene na sluzokoži jednjaka.
Eozinofilni ezofagitis
Radi se o hroničnom ezofagitisu sa hiperplazijom bazalnih ćelija. Pored Vegenerove granulomatoze i amiloidoze, smatra se najznačajnijim uzrokom recidivantnih subglotisnih stenoza larinksa i traheje.
Kako nema hiperaciditeta, dvadeset četvoročasovna ph metrija ne pomaže u dijagnostici. Pored alergološkog testiranja na nutritivne alergene, dijagnoza se postavlja biopsijom sluznice jednjaka. U terapiji se koriste inhalacioni kortikosteroidi.
GERD sindrom odnosno gastroesophageal reflux disease
Pored ovog termina, u upotrebi je i veći broj drugih naziva za isti patološki entitet: laringofaringealni refluks sa oznakom LPR, atipični refluks, ezofagofaringealni refluks, ekstraezofagealni refluks.
Najmanje 10 posto pacijenata koji se javljaju u otorinolaringološkim ambulantama imaju simptome ili znake u vezi sa refluksom želudačnog soka. Refluks želudačnog soka je najranije prisutna pojava u životu svake individue i manifestuje se sa prvim podojem bljuckanjem kod bebe. Supklinička regurgitacija se i kasnije kroz život odvija i samo kod odreženih osoba dovodi do širokog spektra najrazličitijih laringealnih i respiratornih simptoma i oboljenja.
Smatra se da preko 70 posto osoba sa hroničnim gušoboljama ima gastroezofagealni refluks. Farinks, larinks i traheobronhalno stablo nisu adaptirani za kiselinu i svaki refluks može biti štetan za njih.
Patogeneza
Laringofaringealni refluks se odnosi na povraćaj želudačnog sadržaja u laringofarinks.
Larinks je mnogo osetljiviji na peptična oštećenja od jednjaka.
Jednjak ima brojne zaštitne mehanizme (antirefluksne barijere) koje preveniraju oštećenje sluznice u odnosu na larinks i farinks. Larinks je što puta osetljiviji na peptično oštećenje od jednjaka.
Odavno je poznato da je gastrični sok (pepsin sa kiselinom) najvažnija agresorna supstancija kod peptičnog ulkusa.
Najnovija istraživanja pokazuju da je pepsin glavni činilac kod GERD, LF sindroma i kod sekretornog otitisa.
Može biti najznačajniji faktor u odbacivanju transplantata kod transplantacije pluća. Pepsin je glavni faktor oštećenja.
Na sluznici izloženoj pepsinu nastaju ulceracije, erozije i ekstenzivne submukozne hemoragije.
Nasuprot tome, izlaganje sluznice žuči, tripsinu i kiselini izaziva minimalne submukozne edeme.
Klinička slika gastroezofagusnog refluksa
Danas se refluks gastričnog soka smatra značajnim faktorom u nastanku brojnih oboljenja kao što su globus faringikus, promuklost, postnazalna sekrecija, hronični kašalj, gušobolja, disfagija, karcinom larinksa, subglotisna stenoza, hronični laringitis, kontaktni ulkus, krikoaritenoidna fiksacija, laringomalacija, pahidermija, laringospazam, hronični faringitis, Cenkerov divertikulum, sinusitis, sekretorni otitis media.
Vrlo je značajno da GERD koji izaziva otorinolaringološke simptome obično nije vezan sa tipičnim simptomima dispepsije i žarenja iza grudne kosti.
Refluks laringitis se manifestuje u crvenilu aritenoida i sivkastim interaritenoidnim prostorom. Simptomi nastaju kao posledica direktnog efekta inflamacije, refluksne stimulacije.
Najčešći simptomi su promuklost, kašalj, osećaj „knedle“ u grlu.
Dijagnostika
Nažalost, do danas nema validnog načina koji može tačno dokumentovati simptome i znake refluksnog laringitisa ili laringofaringealnog refluksa.
Zlatni standard za njegovu dijagnostiku je dvadeset četvoro satna ph metrija.
Ovo je sigurna metoda koja se može primenjivati kod ambulantnih bolesnika.
U razradi su metode određivanja pepsina u krvi ili sekretu.
Terapija
Empirijski antirefluks tretman je alternativa dijagnostičkim modalitetima u detekciji laringotrahealnog refluksa umesto dvadeset četvoročasovnog pH monitoringa.
Odgovor na empirijsku terapiju je ujedno dijagnostički i terapijski test.
Terapija se sastoji iz primene antagonista H2 receptora ili inhibitora protonske pumpe.
Daju se dva puta dnevno dva do tri meseca, a nekada i duže.
Kod nekih bolesnika se oseti poboljšanje nakon tri meseca, a kod nekih je potrebno i pola godine.
Uporedo sa terapijom daje se savet o načinu života.
On podrazumeva način ishrane i uzimanje tečnosti, prestanak pušenja, gubitak viška klograma, izbegavanje unosa alkohola, izbegavanje uzimanja hrane kasno uveče i položaj glave sa višim uzglavljem pri spavanju.