Mrtve (inaktivisane) bakterijske vakcine

Mrtve celoćelijske vakcine se dobijaju ubijanjem bakterija, najčešće delovanjem toplote ili nekih hemijskih agensa, a pojedinačni bakterijski antigeni za komponentne vakcine purifikacijom, primenom rekombinantnih DNK tehnika i na druge načine. Prema tome, prave se od potpuno virulentnih bakterija i ne zahtevaju atenuaciju, generalno su stabilnije od živih vakcina i smatra se da su bezbednije, jer ne postoji mogućnost nastanka bolesti kao neželjena reakcija na ove vakcine. Kod inaktivisanih vakcina nema in vivo replikacije u organizmu domaćina, tako da je potreban unos velikog bakterijskog inokuluma. Izazivaju dobar humoralni imunski odgovor, ali je stimulacija odgovarajućeg ćelijskog imunskog odgovora i imunske memorije problem kod ovih vakcina. Postizanje odgovarajuće imunizacije mrtvim vakcinama zahteva veći broj doza, najčešće tri do pet. Povećanje efikasnosti ovih vakcina postiže se dodavanjem adjuvanska. Adjuvansi su sredstva koja povećavaju imunogenost antigena i koriste se kao aditivi u nekim koponentnim inaktivisanim vakcinama. Adjuvansi dodatno stimulišu imunski odgovor tako što stvaraju kompleks sa bakterijskim antigenima iz kojeg se antigen postepeno oslobađa, odnosno omogućava takozvani depo efekat. Time se postiže prolongirana ekspozicija antigenu i delom prevazilazi bitno ograničenje mrtvih vakcina. Osim toga, adjuvanski izazivaju lokalni inflamatorni odgovor koji privlači makrofage, utiče na preradu antigena i indukuje oslobađanje citokina. Adjuvanski povećavaju imunogenost inaktivisanih vakcina, ali mogu biti i uzrok neželjenih reakcija koje prate vakcinaciju. Danas se kao adjuvanski najčešće koriste takozvani alumi, aluminijum hidroksid i aluminijum fosfat. Potraga za novim potencijalnim kandidatima za efikasne adjuvanse je jedan od važnih pravaca istraživanja u savremenoj vakcinaciji.