Svima nama je jasno kolika je važnost pravilnog funkcionisanja našeg odbrambenog sistema. Imunologija je oblast gde će još mnogo toga biti otkriveno i razjašnjeno u vrlo bliskoj budućnosti. Bolesti imunološkog sistema su izuzetno opasne, jer ih je sa ovim znanjem kojim danas raspolažemo iz medicine, još uvek teško tretirati.
Svi poremećaji imunološkog sistema se mogu svrstati u tri oblasti:
Hiperosetljivost
Imunodeficijencija
Autoimune bolesti
Hiperosetljivost
Ovaj poremećaj je neodgovarajući ili bolje nesvrsishodan odgovor imunološkog sistema. Neke supstance kao što su prašina, polen, ili neke druge čestice poznate pod imenom alergeni izazivaju preterani odgovor. Alergeni mogu biti belančevine ili manje molekule (hapteni) koje dobijaju antigena svojstva tek kada dođu u kontakt sa telesnim proteinima. Reakcija imunološkog sistema može varirati od neznatne, do po život opasne, kao što je anafilaktički šok. Alergijska rekacija koja se zasniva na klasičnoj reakciji antigen-antitelo može biti momentalna ili odložena u zavisnosti od vrste ćelija koje učestvuju u njoj.
Imunodeficijencija
Pojam koji označava nesposobnost odbrambenog sistema za razvijanje adekvatnog odgovora. Uzrok može biti različite prirode ali je krajnji rezultat po pravilu fatalan, i to ne zbog imunodeficijencije, nego zbog nastanka neke masnovne infekcije ili karcinoma, koji će ustvari biti neposredni uzrok smrti. Postoje dve osnovne vrste imunodeficijencije: urođena i stečena. Urođeni nedostatak neke od vrsta limfocita je izuzetno retka pojava i može se tretirati pasivnom imunizacijom ili transplatacijom koštane srži. Stečena imunodeficijencija je znatno češća i razvija se nakon rođenja. Mnogo uzroka može voditi ovom stanju. Od nutritivnih faktora, lekova, traume, pa do stresa ili virusne infekcije. Najpoznatija bolest ove vrste je AIDS (Acquired immune deficiency syndrome). Uzrok pojave AIDSa je zaraza retrovirusom HIV (human immunodeficiency virus). Virus je karakterističan po tome što poseduje RNK po čijoj matrici se produkuje DNK u zaraženoj ćeliji, koja kao uljez ulazi u genom zaražene osobe. Nakon perioda mirovanja, za koji ne znamo koliko dugo može da traje, dolazi do aktivacije DNK, transkripcije (prepsivanje) u virusnu RNK, koja pak produkuje virusne proteine i time nove viruse. Kako virusi koriste materijale ćelije domaćina, ćelija gine. Sve se to događa u T limfocitima čije uništavanje dovodi do ozbiljnog narušavanja sposobnosti imunološkog sistema. Virus izlazi iz ćelije ili njenom smrću ili prosto procesom egzocitoze (izbacivanje sadržaja van ćelije). Život bolesnika se završava nekom banalnom infekcijom ili Kapošijevim sarkomom koji je do sada najčešće registrovan. Osoba zaražena HIVom obično ne ispolajava odmah simptome bolesti ali predstavlja izvor zaraze isključivo razmenom telesnih tečnosti, s obzirom da je virus izuzetno osetljiv u spoljašnjoj sredini. Do danas još nije otkriven pravi lek protiv ove bolesti i jedina uspešna strategija borbe je u prevenciji zaraze. Kako se prenosi isključivo razmenom telesnih tečnosti, to su u početku rizične kategorije bili homoseksualci, hemofiličari i narkomani. Danas se ta slika menja pa se bolest vrlo često prenosi i heteroseksualnim odnosom.
Autoimune bolesti
Opširnije: Autoimune bolesti
Ove bolesti su široki spektar oboljenja gde imunološki sistem počinje da produkuje antitela protiv sopstvenih ćelija do potpunog uništenja. Sve ćelije imunološkkog sistema „prepoznaju“ sopstvene ćelije, odnosno antigene i protiv njih ne produkuju antitela. To prepoznavanje se ostvaruje, verovatno na više načina.
Do autoimunih bolesti verovatno dolazi na više načina. Prvo je moguća redukcija T supresornih limfocita koji na neki način „kontrolišu“ aktivnost T pomagačkih ćelija. Uzrok autoimune bolesti može biti midifikacija sopstvenih antigena delovanjem lekova, virusa, nekih hemikalija ili jednostavno mutacijom gena. Tada limfocit ne prepoznaje domaći antigen i dolazi do reakcije. Imunološki odgovor na sopstvene proteine može se dogoditi i u slučaju kada je strani antigen strukturno skoro identičan proteinu domaćina. To se događa kod jedne vrste streptokoka (streptococcus beta haemolyticus), bakterije čiji je antigen vrlo sličan proteinu koji pokriva srčane zaliske. Izlaganje ovoj bakteriji više puta, može dovesti do ozbiljnih oboljenja više organa, a samo oboljenje je poznato kao sistemsko pod imenom reumatska groznica. Zato se nalaz ove bakterije u grlu mora obavezno tretirati antibioticima bez obzira što trenutno ne izaziva nikakve tegobe.