Ždrelo je konusni prostor ograničen fibroznomišićnim zidom. Prostire se od baze lobanje do visine donje ivice krikoidne hrskavice, gde se nastavlja u jednjak.
Smešteno je ispred prvih 6 vratnih pršljenova, u dužini od 12 do 14 centimetara.
Zidove ždrela grade aponeuroza i mišići ždrela. Mišiće ždrela čine gornji, srednji, donji konstriktor ždrela i longitudinalni mišići ždrela.
Oni grade zadnji i lateralne zidove ždrela.
Prednju stranu ždrela čini baza jezika i larinks.
Mišići ždrela svojom kontrakcijom omogućavaju propulziju bolusa iz orofarinksa u jednjak, a istovremeno štite epifarinks i larinks od prodora hrane.
Mišići ždrela
Aponeuroza ždrela
Podela ždrela
Epifarinks
Orofarinks
Mišići ždrela
Gornji konstirktor ždrela je u vidu četvorostrane mišićne ploče. On počinje od pterigoidnog hamulusa sfenoidne kosti i rafe pterigomandibulare, pripaja se za mandibulu i pozadi za zadnje rafe ždrela.
Gornja ivica mu se nastavlja faringobazilarnom fascijom.
U donjem kraju formira Pasavantov nabor koji počinje od torusa tubarius i pomaže mekom nepcu u odvajanju gornjeg sprata ždrela (epifarinksa) od srednjeg sprata ždrela (mezofarinksa).
Srednji konstriktor ždrela je u vidu lepeze.
Polazi od velikih i malih rogova hioidne kosti i stilohioidnog ligamenta.
Pozadi se vezuje za zadnju fafu u srednjoj liniji.
Njegova gornja vlakna se mešaju sa donjim vlaknima gornjeg konstriktora ždrela.
Između njih prolazi nervus glossopharyngeus i muskulus stylopharyngeus.
Donja vlakna ovog mišića ulaze pozadi duboko ispod vlakana donjeg konstriktora ždrela.
Između njih prolaze grane nervus laryngeus superior i laringealna grana gornje tiroidne arterije.
Donji konstriktor ždrela ima dva snopa vlakana: muskulus thyropharyngeus i muskulus cricopharyngeus.
Muskulus cricopharyngeus ima svoja dva dela, gornji i donji.
Oba se pripajaju na krioidu, s tim što gornji deo vlakana ide do medijalne rafe, a donja vlakna prave omču oko ulaska u jednjak bez medijalne rafe.
Između ove dve grupe vlakana m. cricopharyngeus je kilijanov trougao, mesto nastanka Cenkerovih divertikula.
Krikofaringealni mišić odvaja farinks od jednjaka.
Aponeuroza ždrela
Podsluznični sloj ždrela gradi aponeurozu, fibroelastični skelet ždrela.
Građen je od gustog vezivnog tkiva u gornjem delu i elastičnih vlakana u donjem delu.
Duž srednje linije podsluzničnog sloja pruža se, zadnjim zidom ždrela, od baze lobanje do krikofaringealnog mišića, srednja fibrozna linija ili rage zdrela.
Ona služi za pripoj mišića ždrela.
Prostor između gornjeg ezofagealnog sfinktera i prevertebralne fascije popunjava rastresito vezivno tkivo sa kolagenim vezivnim septama, koje sadrže krvne sudove i amorfnu supstanciju. Ovo tkivo takođe doprinosi pokretima larinksa i farinksa za vreme gutanja.
Podela ždrela
Klasična podela farinksa je na tri sprata
1 naozofarins odnosno epifarinks
2 orofarinks odnosno mezofarinks i
3 laringofarinks odnosno hipofarinks
Kliničari govore o zadnjem zidu farinksa kao o četvrtom segmentu farinksa, u kojem nema anatomskih barijera, niti u sluznici niti u podsluznici, koje bi ga delile na tri sprata.
Zato se patološki procesi, a pre svega maligni tumori zadnjeg zida ždrela, vrlo lako šire duž žadnjeg zida.
Epifarinks (pars nasalis pharyngis, nasopharynx, epipharynx)
Epifarinks se prostire od baze lobanje do mekog nepca.
Zidove mu gradi gornji konstriktor ždrela.
Učestvuje u respiraciji i jedini je segment ždrela koji ne učestvuje u degluticiji.
Pokriven je cilindričnim epitelom sa trepljama čiji je smer kretanja ka orofarinksu.
Na prednjem zidu epifarinksa nalaze se hoane preko kojih on komunicira sa nosnom šupljinom.
Na lateralnim zidovima se nalazi faringealni otvor tube auditive, torus tubarius, sa Rozenmilerovim jamicama. Na stropu epifarinksa se nalazi limfatičnim ćelijama bujno protkana sluzokoža koja time gradi faringealnu tonzilu ili adenoidnu vegetaciju.
Orofarins (pars oralis pharyngis, mesopharynx, oropharynx)
Orofarinks se proteže od mekog nepca do gornje ivice epiglotisa.
Obuhvata sve strukture koje ograničavaju meko nepce, nepčani lukovi, papile cirkumvalate, lateralni glosoepiglotični nabor, slobodna ivcica epiglotisa, odnosno širi se od nivoa tela drugog vratnog pršljena do gornjeg dela tela trećeg vratnog pršljena.
Taj predeo sadrži tonzile, lateralni i zadnji zid ždrela, bazu jezika, valekule i linvalnu stranu epiglotisa.
Lateralne zidove i zadnji zid mu grade srednji i gornji deo donjeg konstriktora ždrela.
Orofarinks pokriva pločastoslojevit epitel bez orožavanja.
Meko nepce
Predstavlja duplikaturu sluzokože u kojoj se nalaze dva mišića, muskulus tensor veli palatini i muskulus levator veli palatini.
Sluzokoža mekog nepca prema nazofarinksu je pokrivena cilindričnim epitelom sa trepljama, a strane okrenute usnoj duplji višeslojnim pločastim epitelom.
Oba mišića podižu meko nepce u toku gutanja i fonacije odeljujući epifarinks od mezofarinksa.
Svojim drugim krajem muskulus tensor veli palatini se pripaja na hrskavičavi deo faringealnog otvora tube auditive.
Pri kontrakciji, koja se dešava kod svakog gutanja, on otvara tubu auditivu, čime izjednačava pritisak srednjeg uva sa atmosferskim pritiskom.
Zato se zove i „mišić otvarač tube auditive“.
Svi mišići mekog nepca su inervisani pleksusom faringeus, osim muskulusa tensor veli palatini koji je inervisan granom nervusa mandibularis (peti tri).
Muskulus levator veli palatini inerviše pleksus faringeus i grane nervusa facijalis, sedmi kranijalni nerv.
Baza jezika je pokrivena limfatičnim tkivom koje čini lingvalnu tonzilu.
Palatinalne tonzile
Sastavni su deo ždrelnog Valdejerovog limfatičnog prstena. Smeštena je u tonzilarnoj loži koju spreda ograničava arcus palatoglossus, a pozadi arcus palatopharyngeus.
Medijalni zid grade gornji i srednji konstriktor ždrela sa stilogosnim i stilofaringealnim mišićima.
Palatinalna tonzila je limfatična nakupina u duplikatori faringealne sluzokože.
Spoljašnja površina tonzila je pokrivena višeslojnim pločastim epitelom koji se „posuvraća“ gradeći od osam do 12 kripti.
U kriptama se normalno nalazi deskvamirani epitel, delovi hrane, bakterije.
Tonzile su najveće u vreme početka druge denticije (šesta godina) da bi nakon toga počela njihova involucija koja traje celog života ali nikada limfatično tkivo ne nestaje u potpunosti.
Hipofarinks (pars laryngis pharyngis, hypopharynx)
Hipofarinks ili laryngopharynx prostire se od gornje ivce epliglotisa do donje ivice krikoidne hrskavice.
Prostire se od donjeg dela trećeg, četvrtog, petog i gornjeg dela šestog vratnog prošljena.
Lateralne i zadnji zid mu gradi donji deo donjeg konstriktora ždrela.
Napred komunicira sa larinksom, a dole se nastavlja u jednjak.
Obljaže ga pročastoslojeviti epitel bez orožavanja.
Vaskularizacija farinksa pripada granama arterije karotis eksterne. To su arterija pharyngica ascedens, arterija palatina ascedens, grane arterije facialis, grane arterije lingualis, grane arterije maxillaris.
Venska drenaža se odvija putem facijalne vene i pterigoidnog pleksusa u venu jugularis internu.
Limfatična drenaža se obavlja preko podviličnih, parotidnih, dubokih jugularnih limfnih čvorova, retrofaringealnih limfnih čvorova.
Ovim putem je uspostavljen odnos sa svim čvorovima vrata.
Inervacija muskulature farinksa pripada nervusu glossopharyngeusu, nervusu hypoglossusu, nervusu vagusu, nervusu facijalis.
Senzitivnu inervaciju daje nervus trigeminus za epifarinks, nervus glossopharyngeus i nervus vagus za orofarinks i nervus vagus sa cervikalnim pleksusom za hipofarinks.
Hipofarinks: Strana tela i tumori
Valdejerov limfatični prsten
Krajnici, nakupine limfatičnog tkiva u sluzokoži ždrela, smešteni su na početku digestivnog i disajnog puta u nakupini koja čini prsten oko ovih ulaznih mesta nazvan Valdejerov prsten, koji čine šest tonzila: dve palatinalte, dve tubarne, lingvalna i faringealna tonzila.
Njima pripadaju i limfatične nakupine iza zadnjeg nepčanog luka (lateralni ždrelni snopovi) kao i limfatične nakupine zadnjeg zida ždrela.
Sa bogastvom limfocita i brojnim uvratima koji povećavaju površinu, čine prvu parijeru za prolazak mikroorganizama, bakterija i virusa u organizam.
Anatomski ove strukture su identične limfnim čvorovima. Razlikuju se po tome što imaju samo EFERENTNE LIMFNE SUDOVE.
Pomoću specijalizovanih ćelija na dnu uvrata ili kripti koje imaju mikropore za prihvat, zarobljavaju čestice i partikule virusa i bakterija a pomoću tubulovezikularnog sistema transportuju antigen do limfnih folikula u kojima se nalaze T i B limfociti.
Učestvuju i u sintezi nesekretornog IgG i sekretornog Ig A.
Dete se rađa sa sterilnim gornjim disajnim putem, a sa prvim udahom počinje naseljavanje te sluznice brojnim patogenim i nepatogenim mikroorganizmima.
Kod zdrave dece sluzokoža disajnog puta uspeva sve uzročnike da drži pod kontrolom, da ne izazovu bolest.
Ukoliko mikroorganizam prodre u sluznicu, probijanjem imunološke barijere nastaju jasni klinički i histološki znaci zapaljenja koji se, zavisno od najjačeg mesta njegnog kliničkog ispoljavanja, nazivaju faringitisi, tonzilitisi, adenoiditisi.
Bolest može ici sa dominantnijom nazalnom simptomatologijom (rinofaringitis), ili sa dominantnijom ždrelnom simptomatologijom (faringitis i/ili tonsillitis). Prva kategorija infekcija je po pravilu virusna, a druge se često komplikuje superinfekcijama bakterijama i gljivicama.
Od virusa najčešći uzročnici su ADENO virusi, virus influence, virus parainfluence, rinovirusi.
Od bakterija su to streptococcus, Naisseria, Hemophilus influenze. Virusi su češći kod manje dece i dece predškolskog uzrasta, a bakterije kod školske dece.