Nadoknada tečnosti – vode (H2O)

Celokupna tečnost ljudskog organizma sastoji se od vode u kojoj su rastvorene organske materije i soli odnosno elektroliti. Voda u organizmu odraslog sačinjava oko 70% težine tela, a raspoređena je u intracelularnom i ekstracelularnom prostoru. Ekstracelularnu tečnost čine intersticijalna i intravaskularna tečnost. Pomenuti sektori koje ispunjava voda odvojeni su membranama pa se kroz njih vrši razmena. Intracelularna tečnost kao glavni jon sadrži kalijum, dok intersticijalna i intravaskularna tečnost kao glavni jon sadrže natrijum jon.

Održavanje konstantne količine vode i elektrolita omogućeno je ravnomernim unošenjem ovih materija u organizam i njihovom pravilnom eliminacijom iz organizma. Njihov bilans će biti prekomeran, ako je unos veći od eliminacije i nedovoljan (negativan), ako je eliminacija veća od unosa.

Između intracelularnog i intersticijalnog sektora moguća je samo razmena vode, ali ne i elektrolita tako da volumen oba sektora zavisi od osmotskog pritiska rastvorenih supstanci. Međutim, između intravaskularnog i intersticijalnog prostora vrši se obimna i brza razmena elektrolita i vode i time se između njih održava osmotska ravnoteža. Pri ovoj razmeni, belančevine koje se pored elektrolita nalaze intravaskularno, ne napuštaju krvne sudove.

Voda i elektroliti se unose u organizam putem organa za varenje i dospevaju u krvnu plazmu, a eliminišu se putem bubrega, debelog creva, preko kože vidljivim znojenjem i putem pluća nevidljivim znojenjem. Peroralnim putem u organizam se unese dnevno oko 3 litra vode, a isto toliko izluči. Oralnim putem u organizam se unese dnevno oko 3 litra vode, a isto toliko se izluči. Pored unesene vode ovim putem, u organizmu se stvori i oko pola litra endogene vode koja nastaje pri oksidativnim procesima metabolizma. Mešovita ishrana omogućava unošenje dovoljne količine soli, odnosno oko 5g natrijum-hlorida i 7g kalijum-hlorida. Ova količina je dovoljna da se obezbede potrebni elektroliti, natrijum, kalijum i hlor. Višak unetik soli, normalno se eliminiše mokraćom dok njihovo smanjeno unošenje u dužem vremenskom periodu ili pojačano izlučivanje, može da stvori poremećaj hidroelektrolitskog balansa.
Kod hirurških bolesnika operativni zahvat redovno dovodi do manjeg ili većeg poremećaja vode i elektrolita. Ovi poremećaji su značajno izraženiji ako pored ovog disbalansa postoji i hipoproteinemija.

Sindrom intoksikacije vodom se javlja kada postoji prevelika nadoknada tečnostima koje sadrže malo elektrolita ili ih ne sadrže, kao i prilikom davanja 5% rastora glikoze tokom nekoliko dana. Zbog smanjene koncentracije natrijuma, mokraća se umanjeno ili veoma slabo izlučuje bubrezima, a zadržana voda migrira u ćelije.
Sindrom intoksikacije natrijumom nastaje nakon ordiniranja hipertoničkih pa čak i izotoničkih rastvora natrijum-hlorida (NaCl), tokom prvih postoperativnih dana što izaziva nakupljanje soli u ekstracelularnoj tečnosti, nakon čega dolazi do izlaska vode iz ćelija._sp-tecnost-casa-vode

Sindrom deficita vode i soli je često udružen, mada se mogu odvojeno javiti i samo poremećaji deficita vode i deficita soli. Usled neadekvatnog unošenja vode i njenog gubitka mokraćom i perspiracijom nastaje hipertonija i povećani osmotski pritisak u ekstracelularnoj tečnosti što dovodi do izlaska tečnosti iz ćelija. Izolovani deficit natrijuma je redak, a usled hiponatrijemije nastaje ekstracelularni gubitak vode. Kombinovani nedostatak vode i elektrolita je najčešći poremećaj hidroelektrolitskog statusa kod hirurških bolesnika. Istovremeno nastaje i ekstracelularni i intracelularni gubitak vode zbog manjka elektrolita koji nastaju kod ozbiljnih povraćanja, kod digestivnih fistula ili velikih eksudata.

Deficit kalijuma je često udružen sa drugim sindromima poremećaja hidroelektrolitskog bilansa, a pojava kalijuma u suvišku gotovo redovno ukazuje na insuficijentan rad bubrega.

Unošenje tečnosti kod hirurških bolesnika često je nemoguće oralnim putem, enteralnim ili rektalnim putem kako je to inače moguće. Ne samo zbog bolesti, povreda ili operativnih zahvata na digestivnom sistemu nego i zbog niza drugih razloga (stanje svesti, položaj u postelji, anestezija i drugo). Infuzije predstavljaju parentralno unošenje potrebnih količina tečnosti i elektrolita tokom kraćeg ili dužeg vremena, a njihova primena je česta u hirurgiji. Indikacije su osim navedenih i sva stanja dehidatacije uslovljena povraćanjem, prolivima, povredama, opekotinama, operacijama. Najčešće se infuzije daju preko vena u lakatnom pregibu, tako da se plasira intravenska kanila („braunila“). Ove vene su lako pristupačne, ali davanje infuzije savija lakat, držanje lakatnog zgloba u ekstenziji duže vreme zamara bolesnika, uljani ili hiperosmoralni rastvori mogu da izazovu zapaljenje vena.

Iako su infuzije nekada jedini način za održavanje bolesnika u životu, one mogu da izazovu ozbiljne probleme pa i smrt. Nadoknada tečnosti putem infuzija mora biti strogo kontrolisana, kako u odnosu na količinu tečnosti, tako i u odnosu na njen sastav.

Postavite pitanje studentima medicine BUDI ZDRAV PRODUZI ZIVOT Twitter
Zamolili bismo Vas da podelite tekst sa svojim prijateljima. Hvala :)

O autoru

Portal "Budi zdrav, produži život" osnovan je od strane studenata medicinskog fakulteta. Postavite pitanje na dnu teksta, a mi ćemo pokušati da odgovorimo na Vaša pitanja u najkraćem mogućem roku. Želite da nas bolje upoznate? Kliknite ovde >>

2 • Pitanja i odgovori

  1. Pingback: Edem (otok) • Budi zdrav, produži život.

  2. Pingback: Dekubitus - rana od ležanja • Budi zdrav, produži život.

Napišite Vaš odgovor/pitanje