Varenje ugljenih hidrata

Varenje ugljenih hidrata se vrši postepenom enzimskom hidrolizom glikozidnih veza, u okviru disaharida – disaharidazama, a u oligosaharidima i polisaharidima – endoglikozidazama. Ovi enzimi razlažu ugljene hidrate do njihovih redukujućih komponenti.

Iako skrob kao polisaharid i saharoza, laktoza, pa i maltoza, kao disaharidi nisu jedini ozidi ishrane, mi ćemo se samo na njima zadržati.

Ugljeni hidrati su jedini sastojak hrane čije varenje započinje već u usnoj duplji. Najobimniji polisaharidi hrane, polisaharidi glikogen i skrob se za vreme žvakanja natope pljuvačkom, a α-amilaza pljuvačke (ptijalin) deluje odmah na njih i razlaže neke od α 1-4 glikozidnih veza. Ovo početno varenje dejstvom α-amilaze ima za rezultat stvaranje smeše raznih manjih molekula razgranatih oligosaharida. Varenje ugljenih hidrata privremeno prestaje u želucu, jer visoka kiselost želudačnog soka inaktiviše pljuvačnu α-amilazu, ali varenje u usnoj duplji je veoma brzo tako da je do dolaska hrane u želudac skoro potpuno završeno.

U dodiru sa amilazom iz pljuvačke i amilazom iz pankreasnog soka, pri pH sredine od oko 6,8 i u prisustvu jona hlora, α 1-4 glikozidne veze u skrobu se hidrolitički razrešuju i, preko niza graničnih dekstrinskih tela, konačno se oslobađa maltoza. Pored α 1-4 glikozidnih veza, u skrobu na mestu grananja ozidskih nizova postoje i α 1-6 glikozidne veze, koje takođe razrešuje amilaza kao sistem enzima, o čemu smo već govorili. Ozidske veze disaharida maltoze, saharoze i laktoze razgrađuju tri ozidaze (enzimi): α-glukozidaza, β-fruktozidaza i β-galaktozidaza.

Kada kiseli sadržaj želuca stigne u tanko crevo, on biva neutralisan bikarbonatima izlučenim iz pankreasa. Sada pankreasna α-amilaza nastavlja proces varenja skroba i glikogena u crevima. Završni deo ovog procesa dešava se na površini sluzokože gornjeg jejunuma i on uključuje delovanje više disaharidaza i oligosaharidaza. Ovi enzimi kao što su izomaltaza, glukoamilaza, laktaza, saharidaza, se luče od strane ćelija crevnog epitela, ali ostaju vezane za četkastu membranu njihove lumenske površine. Razumljivo je da će intenzivna razgradnja ozida početi tek u duodenumu, jer pomenuti enzimi imaju optimalni pH u neutralnom intervalu. Amilaza pljuvačnih zljezda, doduše, deluje, ali samo dok se hrana nalazi u ustima, što je vremenski vrlo kratko. U želucu, u kiseloj sredini, njeno delovanje prestaje.

Duodenuma i gornji jejunum apsorbuju najveći deo ugljenih hidrata ali isključivo u obliku monosaharida galaktoze, glukoze, fruktoze, manoze i nekih pentoza. Međutim, različiti monosaharidi imaju različite mehanizme apsorpcije, pa tako na primer galaktoza i glukoza bivaju transportovane kroz ćelije crevnog epitela procesom aktivnog transporta, uz učešće specifičnog transportnog proteina i utrošak energije. Ovaj transportni sistem iziskuje istovremenu konkurentsku apsorpciju jona natrijuma po principu sinporta. Kretanje glukoze i galaktoze je povezano sa gradijentom koncentracije jona natrijuma koji se transportuju istovremeno u ćelije crevnog epitela. Zatim glukoza i galaktoza napuštaju epitelne ćelije mehanizmom olakšane difuzije i tako ulaze u krv i portalnu cirkulaciju.

Apsorpcija heksoza nastalih razgradnjom dešava se u tankom crevu. Mehanizam apsorpcije nije potpuno sigurno utvrđen, mada se na osnovu eksperimentalnih podataka smatra da je to najvećim delom aktivan proces ćelija crevne sluzokože. Ne može se, pak odbaciti ni jednostavna difuzija kroz apsorptivnu površinu tih ćelija, i to kao moguća za neke monosaharide izuzev galaktoze i glukoze. Moguće je da u procesu apsorpcije učestvuje i fosforilacija uz pomoć ATP kao koenzima. Na ovo ukazuje činjenica da mnojodsirćetna kiselina, koja onemogućuje fosforilaciju, ometa resorpciju heksoza. Verovatno se obrazuje heksoza-6-fosfat, a pri prelazu u portalni krvotok, glukoza se oslobađa iz estera i u krv prelazi slobodna. Što se tiče brzine apsorpcije pojedinih monosaharida, utvrđeno je da se galaktoza najbrže apsorbuje, a za njom slede glukoza, fruktoza, manoza i neke pentoze.

Glukoza, fruktoza i galaktoza, portalnim krvotokom dospevaju u jetru, čije im ćelije određuju pravac metaboličkog puta, zavisno od uslova i stanja opšteg metabolizma, a u prvom redu od nivoa glukoze u krvi i jetrenog glikogena. Glukoza zauzima centralno mesto u metabolizmu ugljenih hidrata.

Procesi varenja i apsorpcije glicida su relativno složeni ali su veoma efikasni tako da normalno ni malo neapsorbovanih ugljenih hidrata ne stiže do debelog creva. Pošto samo monosaharidi mogu da se apsorbuju, svaki poremećaj u varenju čak i na nivou disaharida prouzrokuje prelazak nesvarenih ugljenih hidrata u debelo crevo. Pošto je to osmotski veoma aktivan materijal, voda prelazi iz sluzokože debelog creva u njegov lumen što dovodi do osmotske dijareje. Među ovim poremećajima je najčešći netolerancija laktoze zbog urođenog nedostatka enzima laktaze.

Postavite pitanje studentima medicine BUDI ZDRAV PRODUZI ZIVOT Twitter
Zamolili bismo Vas da podelite tekst sa svojim prijateljima. Hvala :)

O autoru

Portal "Budi zdrav, produži život" osnovan je od strane studenata medicinskog fakulteta. Postavite pitanje na dnu teksta, a mi ćemo pokušati da odgovorimo na Vaša pitanja u najkraćem mogućem roku. Želite da nas bolje upoznate? Kliknite ovde >>

3 • Pitanja i odgovori

  1. Pingback: Terapijska dijeta obolelih od šećerne bolesti • Budi zdrav, produži život.

Napišite Vaš odgovor/pitanje