Francisella Tularensis – Tularemia – Tularemija

Genetičari su utvrditi da vrsta Francisella tularensis sadrži tri tipa: F. tularensis tip tularensis, F. tularensis tip palearctica i F. tularensis tip novicida. Prva dva tipa izazivaju infekcije kod ljudi. F. tularensis tip tularensis (tip A) je jako virulentna bakterija, rasprostranjena predominantno u Severnoj Americi. F. tularensis tip palearctica (tip B) izaziva bolest sa blažom kliničkom slikom i rasprostranjena je na celoj severnoj hemisferi. F. tularensis tip novicida je uglavnom patogena za glodare, ali su opisane i infekcije ljudi.

Opšte osobine bakterije

Postavite pitanje studentima medicine BUDI ZDRAV PRODUZI ZIVOT Twitter

Francisella tularensis je Gram-negativan, polimorfan kokobacil, bez flagela i pila. Virulentni sojevi imaju kapsulu. Kapsula i ćelijski zid sadrže visok procenat lipida (50-70%). Ova bakterija ne stvara sporu. Bakterija je oksidaza negativna, a katalaza test je slabo pozitivan. Lipopolisaharidni ćelijski zid sa proteinima predstavlja glavni antigen Francisella tularensis.

Patogeneza

Francisella tularensis je veoma infektivna bakterija. Njeni faktori virulencije još uvek nisu definisani, ali se predpostavlja da veliku ulogu virulencije imaju kapsula i ćelijski zid bakterije.

Francisella tularensis prodire u organizam kroz kožu i sluzokožu ili udisanjem aerosola. Razmnožava se na mestu ulaska, zatim bakterije odlaze u limfu, zatim cirkulaciju i tako se raznosi kroz čitav organizam.

Na mestu ulaska nastaje nekroza praćena uvećanjem okolnih limfnih čvorova. U udaljenim organima ćelije imunog sistema fagocituju bakteriju i ona se u njima može održavati nekoliko godina. U početnoj fazi bolesti u organima se javljaju nekrotične promene, a starije lezije karakteriše ćelijska reakcija. Stvaraju se granulomatozni čvorići sa centralnom nekrozom, PMN ćelijama, zonom epitelnih i džinovskih ćelija, limfocitima i plazma ćelijama. Nastale promene su rezultat reakcije kasne preosetljivosti.

Celularni imunski odgovor je značajniji od humoralnog. Antitela se stvaraju od druge nedelje, maksimum dostižu do 6 nedelje, a mogu se dokazati i posle 10 godina. Neobično je što se prvo stvaraju IgG, a potom IgM i IgA antitela. U toku infekcije F. tularensis prisutna su dugoživeća IgM antitela. Prirodna infekcija ili imunizacija živim sojem F. tularensis stvara dugotrajnu otpornost na (re)infekciju.

Simptomi

Posle kratke inkubacije od 2 do 10 dana, na mestu infekcije formira se tvrda ulceracija praćena otokom okolnih limfnih čvorova. Bolest počinje sa simptomima sličnim gripu: groznicom, glavoboljom, povišenom temperaturom, mialgijom i artralgijom.

Klinička manifestacija tularemije su različite, a zavise od puta prenošenja infekcije i načina prodora uzročnika u organizam. Ukoliko uzročnik prodre preko kože, razvijaju se ulceroglandularna i glandularna tularemija. Infekcija preko konjuktive dovodi do okuloglandularne, a udisanje aerosola do razvoja pulmonalne forme. Nakon ingestije uzročnika ili unosa zaražene hrane i vode tularemija se manifestuje kao orofaringealna ili gastrointestinalna bolest. Ukoliko dođe do generalizacije bolesti, javiće se septična ili tifoidna tularemija. Kao komplikacija infekcije F. tularenis mogu se javiti menigitis, perikarditis, endokarditis ili bubrežni problemi.

Kako se prenosi?

Tularemija je transmisivna zooantroponoza prirodno žarišnog tipa, rasprostranjena u umerenom pojasu severne hemisfere, retko u Južnoj Americi i Africi. U Srbiji se javila epidemije tularemije u regionu planine Rtanj 1999. godine.

Tularemija je najpre bolest divljih životinja i održava se u prirodi preko ektoparazita, akutnih i hroničnih nosilaca, ali obolevaju i domaće životinje, ptice, kućni ljubimci. Infekcija kod ljudi je slučajna i obično je rezltat kontakta sa divljim životinjama ili hjihovom okolinom. Rezervoar F. tularensis su zečevi, glodari, veverice, jeleni, bizamski pacovi, dabrovi i domaće životinje. Čovek se zarazi preko insekata, u kontaktu sa krvlju ili organima inficirane životinje, ingestijom mesa zaražene životinje, kontaminiranom hranom i vodom, udisanjem aerosola. Osetljivost je opšta. Od tularemije češće obolevaju lovci, šumari, veterinari i laboratorijski radnici.

Dijagnoza

Dijagnoza tularemije se postavlja uglavnom indirektno, dokazom antitela, dok se uzročnik izoluje kod svega 10% obolelih.

Francisella tularensis se može izolovati iz ulcera, bioptata, sputuma, brisa konjuktive, kostne srži i krvi.

Otpornost bakterije

F. tularensis se održava više nedelja u blatu, vodi i životinjskim leševima koji se raspadaju.

Lečenje (terapija)

Kao lekovi izbora za lečenje tularemije preporučuje se streptomicin i gentamicin, a može se primeniti i rifampicin.

Borba protiv tularemije obuhvata mere protiv glodara i vektora, sanitarno-tehničke mere i vakcinaciju rizičnih grupa atenuisanom vakcinom.

Zamolili bismo Vas da podelite tekst sa svojim prijateljima. Hvala :)

O autoru

Portal "Budi zdrav, produži život" osnovan je od strane studenata medicinskog fakulteta. Postavite pitanje na dnu teksta, a mi ćemo pokušati da odgovorimo na Vaša pitanja u najkraćem mogućem roku. Želite da nas bolje upoznate? Kliknite ovde >>

1 • Pitanja i odgovori

Napišite Vaš odgovor/pitanje